Mundimitar (CB) nalazi se u središtu Italije u pokrajini Molise, (Geografska širina: 41.8881 - geografska dužina: 14.6464 površina: 16,05 km2), dužinom doline rijeke Trigno koja označava granicu s pokrajinom Abruzzo. Mundimitar je udaljen od Jadranskog mora malo manje od 25 km. Sagrađen je na brdu od 508 m nadmorske visine, i zbog toga je klima povoljna. Stanovnika je oko 500 dok ih otprilike 600 stanuje širom Italije u velikim gradovima, jer u Mundimitru nema velikih mogućnosti za zapošljavanje. Mundimitar je jedno od tri sela, uz San Felice del Molise (Filič) i Acquaviva Collecroce (Kruč), u kojima je lokalni govor hrvatski. A sada proučimo podrijetlo imena Montemitro! Zasigurno je poznato da je to ime postojalo i prije naseljavanja Slavena, što potvrđuju mnogi dokumenti. Najstarije svjedočanstvo (dokaz) nalazimo u spisu Cronica monasterii Casinensis (god. 1024) u kojem se izvješćuje «Seguenti etiam anno Benedictus quidam cum uxore sua Marenda de Castello Monte Metulo fecit oblationem suam in hoc monasterio de ecclesia Sancti Iohannis que sita est in finibus eiusdem castri iusta fluvium Trinium, cum terra modiorum ducenti LXX, ubi ipsa ecclesia edificata»

Također bilježimo i druge vijesti koje se tiču Mundimitra iz vremena prije doseljavanja Hrvata: «Talenasius filius Sagnalis Domini Montis Mituli» (god. 1150.-1168.), «Mons. Mitulus» (god. 1269.-70.; god. 1278.-79.), «Archipresbiter Montis Mituli» (Termolija Biskupija, god. 1309.), «Archipresbiter et clerici Montis Mituli» (idem, god. 1325.), «Clericis Montis Mintuli» (episcopato Termulano, god. 1328.) «Clerici Montis Mileti» (idem, god. 1328.). Na Cedulji iz god. 1320. spominje se kao «Mons Mitulus», a malo kasnije kao «Monte Mitulo», «S. Lucia di Monte Mitulo» i također kao «Monte Mirto». Mons. Ferrante, Biskup iz Termolija (god. 1569.-1593.), iz svojih pastirskih putovanja daje nam novosti koje se odnose na malu zajednicu iz «Montemitolo». Potpuno se slažem s izloženom teorijom Marcella De Giovannija da podrijetlo imena «Mundimitar» dolazi od riječi, Monte Mucchia - metulus - metula itd.

Znonik crkve sv. Luce

Dvojezični putokazi

Stara cesta prema groblju

Stari portal

Povijest

Il Sentiero Lungo

Dell' esistenza

Quaderni Della Pro-Loco

"Naš Selo" / 1

Montemitro

Naša je Povijest Knjiga

sa

Sedam Pečata

U molizanskim Apeninima, sagrađena na vrhovima brežuljaka, leže tri sela sa nekih tri tisuće stanovnika koji su hrvatskog porijekla, i danas još govore jezikom stare domovine. Postoje divergentna mišljenja o vremenu naše seobe i o razlozima koji su uvjetovali doseljavanje slavena u južnu Italiju. Kao mali pregled iznijet ću ovdje nekoliko teza. U članku "Slavenske riječi u Apeninima" (Frankfurter Allgemeine br. 212 od 13.IX.1969) Johann Georg Reissmüller smatra da su naši preci početkom 16. st. pobjegli iz Dalmacije, sa ušća Neretve, pred Turcima preko mora i nastanili se u tada nenaseljenom molizanskom području. U članku "Woher die südslavischen Colonien in Süditalien" (Achiv für slavische Philologie, XIV, str. 78-82, Berlin, 1892) Josip Aranza smatra na osnovi jezika starije hrvatske književnosti i moliškohrvatskoga govora, da su moliški hrvati doselili iz okolice Zadra. U knjizi "Rotas Opera Tenet Arepo Sator" (Rim. 1950) Teodoro Badurina iznosi drugačije mišljenje. Proučivši govorne osobine moliških hrvata, zaključuje da oni potječu iz štokavskog- vlaškog kraja u južnoj Istri.

I Mate Hraste, poznati lingvist, usput dotiče i ovo pitanje. U "Govori jugozapadne Istre" (Zagreb, 1964) na str. 33 doslovno piše: "Tom se prilikom stanovništo toga plodnog kraja u zaledju Zadra do Šibenika selilo na sve strane. Jedan dio je odselio u Istru, jedan se odselio u pokrajinu Molise; nastanio se u nekoliko sela". Potom malo niže nastavlja: "Mišljenje Badurinino da su hrvati u južnoj Italiji doselili iz štokavskog vlaškog produčja u južnoj Istri ne može stati, jer je prirodnije da su hrvati iz Dalmacije krenuli u Italiju ravno morem preko Jadrana, nego preko Istre u kojoj bi se u tom slučaju morali neko vrijeme zaustaviti". Kako i Giacomo Scotti (Z one bane mora, Rijeka, 1980) kaže: "Najmonumentalnije djelo o talijanskim slavenima pojavilo se 1911 godine, a napisao ga je učenjak svjetskog glasa Milan Rešetar za Bečku kraljevsku-carsku akademiju, komisiju za Balkan, pod naslovom "Die Serbokroatischen Kolonien Süditaliens". Ne usudim se ići dalje ovim strmim putem: bilo bi to dosadno ponavljanje jedne te iste i svima poznate stvari.

Pošto stoljećima nitko o jeziku nije vodio računa niti ga pismeno sačuvao on je zakržaljavio, talijanski su jezični dijelovi podvrgnuti starohrvatskoj gramatici (npr. "Gredem s maginom"). Međutim nije jedini razlog što mi sada pričamo mješavinom talijanskog i hrvatskog taj što je vrijeme sa sobom donosilo zaborav na staru riječ. Postojala su neka povijesna razdoblja u kojima su molizanski hrvati bili prisiljeni zaboraviti ili barem potisnuti jezik koji nije bio talijanski. Ono što je danas za nas važno to je sačuvati. "Naš jezik". Novije je vrijeme, vrijeme našeg Nacionalnog preporoda (što smo zaostali za Evropom!). Vode se u našim mjestima znanstvene rasprave o jeziku, različiti pokušaji uvođenja nastave hrvatskog jezika, a zadnje po vremenu a ne po važnosti, pokušaj objavljivanja ove male antologije pjesničkih ostvarenja na molizansko-hrvatskom narječu. Naš zastarjeli oblik štokavske ikavštine oživljuje našu svijest za nešto što je besmrtno: "Nemojte zabit naš lipi jezik". (Nicola Neri, 1761-1799).