Šklavunske naseobine u južnoj Italiji

i naša prva

zapisana bugaršćica

 

Petar Šimunović

 

 

Ima naprotiv u govoru Šklavuna dalmatskoromanskih prežitaka kao primjerice půč (<*puteus), pršut (<*perxūctus), žmůia (<*modiolus), koji su nastali na području dalmatskog jezika, a on se u srednjoj Dalmaciji govorio do kraja XII. stoljeća, i koji su prežici odatle s iseljenicima preneseni u južnu Italiju.

Već smo spomenuli kako je prof. M. Rešetar o staroj domovini Šklavuna govorio najargumentiranije. Po njemu oni potječu iz područja od Cetine do Neretve, a naročito s donjeg toka i utoka Neretve. Svjedoči za to njihov ikavski govor, suglasničke skupine /št/ /žd/ (a ne /šć/ /žđ/) kao plâšt, prîšt, gůšterica, prčgrist, věštic, gňdišt, mňždane, dŕždi, zvîždat...,29 stariji stupanj razvitka novoštokavske akcentuacije itd. Ta obilježja prisutna su bila u makarskom primorju prije kasnijih seoba, kako je to naveo D. Brozović.30 Istočno od te granice bili su u to doba štokavci jekavci s drukčijom akcentuacijom, a zapadno su bili čakavci ikavci, čime se objašnjavaju mnogi čakavizmi u škavunskom jeziku: a) *dj > j: prčja, tűj; b) šćakavizam  něšće; c) refIeks poluglasa /Ь/ > /a/ u riječima: mŕlin, zŕli, mŕnon (I. sg.), vŕzĕt(i); d) refleks /e/ > /a/ iza palatala u riječima: zŕjât, ňjât »oduzeti«; e) nezamijenjen skup /čr‑/ u Ieksemima: črîvo, črv, čŕčāk, črkle »čvarci«; f) oblici běmo, běte pored bismo, biste; g) lesemi sa /re-/ u mjesto /ra-/ : krčst, ręsti, répac >vrabac<; h) čakavski namještaj enklitike: sam ti rekla, te i) mnogi lesemi karakteristični u čakavskom (i gdjekad u zapadnoštokavskom): driv,dubrava >šuma<, jelitica >kobasica (od jelito >crijevo<), múka >brašno<, rab >sluga<, ušenga >uš<, prvi dân >ponedjeljak<, sagutra >sega jutra<, veće >više<, čůda >mnogo<, ňgań, saga >sađa<, spűž, teg >posao<, žrt >vino<, žēljűd >žir<, žűžńa >užica za cipele< itd.

Ti čakavizmi rezultat su prisnog susjedstva ikavskih štokavaca sa čakavcima u staroj domovini, ali i naslanjanja štokavskoikavskih naseljenika u južnoj Italiji s kraja XV. i početka XVI. stoljeća na ostatke starijeg čakavskog iseljeničkog sloja na tom prostoru, za koji postoje povijesni i jezični dokazi.Ti jezični podaci upozoravaju i na to da staru domovinu Šklavuna valja tražiti upravo u podbiokovskom području, gdje su se ikavski zapadnoštokavski s izoglosama /št/ /žd/ i čakavski prije spominjanih migracija gotovo dodirivali i bili manje polarizirani nego igdje drugdje tijekom stare zapadnoštokavsko-čakavske granice. Medutim P. T. Badurina u ve spomenutoj knjizi31 navodi podatak32 da su tamošnji doseljenici la gente dalmatina e liburna. On u sačuvanim prezimenima tamošnjih Šklavuna prepoznaie mnoga današnja prezimena iz Istre i ojkonime porodično postanja, osobito u južnoj i jugozapadnoj Istri. On također ti leksemima: malin, hiža »kuća«, brižan »jadan«, lačan »gladan«, tovar »magarac«, ćićarijat »govoriti«, torko »toliko« itd. prepoznaje riječi današnjih »Slovinaca« južne i jugozapadne Istre (vjerojatno i vodičke oaze u Ćićariji) i staru domovinu Šklavuna stavlja u Istru.

Toj tezi u prilog govore šklavunski leksemi: hiža rěhtar, včhtar njemačke provenijencije, koji se doduše dadu u to doba potvrditi u starijoj dalmatinskoj književnosti ali koji nisu pučke riječi u Dalmaciji. To podupiru pretežno »sjeverni čakavizmi«: lačan, malin, grabeše (metatezom od brageše »hlače«), te se, po našem mišljenju, doseljavanje u južnu Italiju i iz sjevernog čakavskog područja, a u izvjesnom stupnju ni vlaškog elementa, ne smije sasvirn isključiti, ali mu ne valja ni pridavati golemo značenje.

Danas kad mnogo više znamo o našim dijalektima i migracijama u XV. i XVI. stoljeću, možemo tvrditi da se ta ista migracijska struja s utoka Neretve selila na zapad sve do Istre, i u Istru, gdje se danas prostire ikavski dijalekt »istarskih Slovinaca«. »Ti su se neretvanski govori na putu do Istre i u samoj Istri postupno čakavizirali, tj. čakavske osobine, koje su na starom staništu u tim govorima bile u manjini, danas već prevladavaju u tim istarskim govorima tako da moramo govoriti o specifičnom čakavskom dijalektu jugozapadne Istre33

Migracije iz Istre, te iz zadarskog zaleđa i iz drugih krajeva kuda je išla ova »neretvanska struja«, bilo je podosta i o njima smo dovoljno obaviješteni.34 Leksemi kao malin, torko; hiža, rihtar... mogu se time objasniti.

Povijesni podaci obavješćuju nas da slavenski doseljenici odmah nakon doseljavanja obnavljaju stare, srušene i podižu nove crkve u čast titulara koji se osobito štuju u njihovu starom zavičaju, te se te crkve često spominju s naveskom ~degli Schiavoni. Sam leksem crikva, koji je mogao biti donesen samo iz čakavskog, ili makar štokavsko-čakavskog kraja, osobna imena: Blaž, Blažeta, Juraj, Jureša, Jivan, Iveta, Juvac, i svećenici koji im dolaze iz starog zavičaja, dokazuju da je doseljeno slavensko pučanstvo bilo iz Dalmacije zapadno od Dubrovnika i da je već ondje bilo katoličke vjeroispovijesti.35 Očito je, dakle, da su slavenska naselja u južnoj Italiji hrvatska, da su nastala doseljenim pučanstvom iz ikavskog primorja i njegova neposrednog zaleđa i da se ono do danas sačuvalo u tri naselja: Acquaviva Collecroce (hrvatski Krůč), San Felice Slavo (hrvatski Stifělîč ili Fělîč) i Montemitro (hrvatski Munděmitar), u pokrajini Molise, i da se njihovi žitelji danas predstavljaju kao moliški Hrvati. Na njihovu jeziku, i to ne odveć dugo nakon njihova doseljavanja, zapisana je g. 1497. naša prva poznata bugarščica. Objasnit ćemo to u stihovima pjesme (1 - 10) na nekoliko izdvojenih primjera:

  1. - orauias (= ora [se] vijaše). M. Pantić očito pogrešno, čita: orao. Naime /-1/ na kraju riječi i na kraju sloga nije se izgovarao već u staroj domovini. Sekvencija /-al/ u takvu položaju beziznimno se ostvaruje kao /-ā/: ňrā, kňtā, pňšā itd.

 


29 M. Rešetar, o. c., st. 86. Te skupine pravilne su u hrvatskom i srpskom književnom jeziku. Moj naziv bugaršćica otklon je od norme i ugleda se na izvorni čakavski lik.

30 D. Brozović, O makarskom primorju..., o. c., 388.

31 V. bilješku 16.

32 P. T. Badurina, o. c.: Biskup T. Gianelli u djelu Memorie della chiesa e diocesi di Termoli, Termoli 1753 - 1769 (manoscritto).

33 D. Brozović, O makarskom primorju..., o. c., 388.

34 F. Gestrin. Prispevek h kulturnemu živenju Slovanov v Markah v Italiji (X1V. - XVII. stoletje), u: Spomenica Josipa Matasovića (1892 - 1962), Zagreb 1972, 89. i d.; isti, Le relazioni economiche tra le due sponde adriatiche tra quattro e cinquecento, u: Congressi Salentini, II, Lecce 1973, 87. i d.

35 F. Gestrin, jedan od najboljih poznavatelja ovih migracija, tvrdi: »Iz južnoslavenskih zemalja istočno od crte Drina - Bojana doseljenika u Italiju gotovo i nije bilo; vjerska je razlika bila za njih u ono doba prevelika zapreka«. Usp. njegov rad Migracije iz Dalmacije u Marke u XV i XVI stoljeću, «Radovi Instituta za tsrvatsku povljest«, X, Zagreb 1977, 395 - 404. Gornji navod na str. 396.

Isprintaj ovu stranicu

Poseban Otisak Narodna Umjetnost 21 - Copyright © Petar Šimunović

 

 

Unatrag

 

Slijedi