Šklavunske naseobine u južnoj Italiji

i naša prva

zapisana bugaršćica

 

Petar Šimunović

 

 

M. S. Drinovom). On je tamo čuo »staroslavenske riječi«: rab, teg, kut, dom, gredem itd., za koje je smatrao da su iščezle iz srpskohrvatskog, a zadržale se u bugarskom, pa te naseljenike smatra bugarskim potomcima. Tada sigurno nije znao da su te riječi u redovitoj uporabi u prekomorskoj srednjodalmatinskoj čakavštini.9 Od naših proučavatelja prvi je podrobnije (i najpovršnije) o njima pisao prof. Risto Kovačević pod naslovom Srpske naseobine u južnoj Italiji.10 On svoj izvještaj ovako počinje:

»Uzmite kartu Italije, pogledajte u istočnu joj obalu, malko izviše one glavine Gargana što ono gleda u ponosni Dubrovnik miloga nam srpskoga primorja, - naći ćete Molize.

Ondje je cvalo devet lijepih srpskih naseobina, od kojih danas ima 16.000 duša.

Tri od tih naseobina, preko 4.000 duša, još čuvaju srpski jezik i veseli srpski običaj nalaganja božitnjeg badnjaka kao zavjet. S ponosom se kazuju Srbi, na srcu im je napredovanje naše drage Srbije. U odličnijim kućama do slike Njihovih Veličanstava kralja i kraljice, stoje slike Njihovih Veličanstava kralja Milana I i kraljice Natalije... I obradovaše se što im ja mogoh razdijeliti stotinjak slika slavnoga oca novije srpske književnosti Vuka ...«

I tako sve dalje. Tako bi vjerojatno bilo i u drugom najavljenom nastavku da je do njega došlo. A ti Šklavuni donedavno nisu znali ni ime svojega matičnog naroda, ni naziv svojega jezika, ni ime pokrajine sa sučelnog primorja otkud su došli njihovi preci.

Od tada su o tim šklavunskim naseobinama pisali ovi naši proučavatelji:

J. Aranza,11 J. Smodlaka,12 J. Barač,13 J. Gelcich,14 M. Rešetar,15 P. T. Badurina,16 M. Hraste,17 B. Vidov,18 F. Gestrin,19 D. Brozović20 i dr.

Najmjerodavniji i najtemeljitiji rad svakako je već spomenuta Rešetarova studija, koja u povijesno-zemljopisnom dijelu prati i dokumentira naseljavanja po južnoj Italiji »Dalmatiae gentes«,21 ili, kako se to katkad izrijekom u vrelima navodi: »vennero dalla Dalmazia uomini e donne«.21a I drugi istraživači potvrđuju da ti doseljenici u južnoj Italiji potječu iz Dalmacije.

J. Smodlaka22 dokazuje identičnošću prezimena u makarskom primorju i onih u južnoj Italiji da je stari zavičaj Šklavuna u makarskom primorju.23 I nošnja škIavunska slična je onoj u makarskoj i imotskoj krajini. Nazivi za odjeću su također indikativni: plâšt brňć, kňšila, gŕće, běčve, pňdveze klňbűk, postóle, gůńica, hŕla, ručěnik (»marama«), růho itd. J. Aranza smatra da ŠkIavuni potječu iz zadarske okolice,24 a J. Gelcich25 drži da su te kolonije u južnoj Italiji osnovali Crnogorci između 1513 - 1517. godine, ali za takvu tvrdnju nema stvarnih dokaza, a i jezični se razlozi odlučno protive.26

Isti (i neki drugi) razlozi bude nevjericu i u tvrdnju prof. M. Pantića, kako su naseobinu u Gioia del Colle osnovali »oni nesrećni ‘Sloveni’ iz Srbije, iz Bosne i Hercegovine, najzad i sa Primorja, koji su pred turskim zavojevačem... napustili svoje domove... sklanjali svoje glave u prěmorske gradove, a najviše u Dubrovnik, a kada ih tamo više nisu hteli primati... jatimice se ukrcavali na brodove i spas tražili u Italiji«.27 Recimo odmah da su takve migracije iz duboke unutrašnjosti prije tog vremena, i u to vrijeme, bile neznatne, sporadične. Daleko od toga da su upravo ti doseljenici iz duboke unutrašnjosti »jatimice« bježali u Italiju. Bilo je, doduše, u XIII. i XIV. st. trgovine robljem preko Dubrovnika, ali sve su to bili pojedinačni slučajevi u pojedinim mjestima i po svoj Italiji, osobito sjevernoj.28 Nema svjedočanstava da bi taj pravoslavni živalj iz unutrašnjosti, koji se navodno tek usputno zadržao na primorju, osnovao igdje kakvu naseobinu u južnpj Italiji, u Italiji uopće, a do toga doba niti na hrvatskom primorju.

Kad bi doseljenici u Gioia del Colle g. 1497. bili Srbi, valjalo bi ne samo pronaći povijesne dokaze nego odgovoriti i na ova pitanja, ako je to uopće moguće:

a) Otkud onda tim doseljenicima u Gioia del Colle, i uopće svima u južnoj Italiji, zapadnoštokavski ikavski govor, ponešto retardiran novoštokavski naglasak itd..?

b) Otkud onda u njihovu govoru toliko čakavizama na svim jezičnim razinama, ako su, kako kaže prof. M. Pantić, samo vrlo kratko, tek usputno boravili na primorju?

c) Kako to onda da nakon toliko desetljeća provedenih pod turskim zulumom ti navodni doseljenici iz duboke unutrašnjosti nisu ponijeli sa sobom u svojem jeziku bilo kamo u južnu Italiju makar koji turcizam te materijalne i duhovne kulture u ozračju koje su priIično dugo živjeIi? Ništa od toga!

 

 


9    M. Hraste / P. Šimunović, Čakavisch-deutsches Lexikon, I, Köln-Wien 1979, s. v.

10  Glasnik Srpskog učenog društva, 62, Beograd 1885, 273 - 340.

11  J. Aranza, Woher die Südslawischen Kolonien in Süditalien? »Archiv für slav. Philologie«  XIV, Berlin 1892, 78 - 82.

12  J. Smodlaka, Ostanci Jugoslavenskih naseobina u donjoj Italiji, »Hrvatska misao«. III, 1904. Isti, Posjet apeninskim Hrvatlma, Zadar 1906 (posebni otisak).

13  J. Barač, Hrvatske kolonije u Italiji, split 1904.

14  J. Gelcich, Colonie slave nell’ Italia meridionale, Spalato 1908.

15  M. Rešetar, o. c., bilj. 7.

16  P. T. Badurina, Rotas opera tenet arepo sator, Roma 1950, 55 str.

17  M. Hraste, o. c., bilj. 5.

18  B. Vidov, Vocabolario in dialetto delle localitŕ dell’ isola linguistica croata nel Molise - Montemitro, San Felice, Acquaviva Collecroce, Toronto 1972, 96 str. Isti, Grammatica del dialetto ikavo-štokavo delle localitŕ dell’ isola linguistica croata nel Molise, Toronto 1979, 60 str. (priručnici).

19  F. Gestrin, Migracija iz Dalmacije u Marke u XV i XVI stoljeću, »Radovi Instituta za hrvatsku povijest«,  X, 1977, 395 - 404. i dr.

20  D. Brozović, O makarskom primorju kao jednom od središta jezično – historijske i dijalekatske konvergencije, u: Makarski zbornik, Makarska 1970, 381 - 405. Isti, Kruč (Acquaviva Collecroce), u knjizi: Fonološki opisi ..., Posebna izdanja ANU BiH, LV, Sarajevo 1981, 393 -  398.

21 - 21a  M. Rešetar, o. c., st. 53, st. 75.

22  J. Smodlaka, Posjet…, o. c., 39.

23  J. Smodlaka, Ostanci ..., o. c, 751. To mu potvrđuje toponim Mirkovi dvori u okolici Bačinskih jezera u donjoj Neretvi i predaja kako je taj ruševni dvorac napušten, jer je Mirko sa svojima iselio u južnu Italiju, a tamo je u Šklavuna vrlo frekventno prezime Mirco.

24  J. Aranza, o. c., 18.

25  J. Gelcich, o. c., 10 - 16.

26  Ijekavski govor, refleks poluglasa, suglasnik -h u G. pl. akcentuacija itd.

27  M. Pantić, o. c., 440 - 431.

28  Usp. D. Dinić – Knežević, Prilog proučavanju migracija našeg stanovništva u Italiju tokom XIII i XIV veka, » Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu«,  XVI - 1, 1973, 39 - 62.

Isprintaj ovu stranicu

Poseban Otisak Narodna Umjetnost 21 - Copyright © Petar Šimunović

 

 

Unatrag

 

Slijedi