|
PETAR ŠIMUNOVIĆ
(Zagreb).
NARODNA
UMJETNOST
1984
KNJIGA 21
UDK 801
Izvorni znanstveni rad
|
Proučavajući govor moIiških Hrvata i njihovu
antroponimiju te antroponimijske preostalih škIavunskih
naselja u južnoj Italiji, autor se osvrće na prvu našu zapisanu
bugaršćicu koju je pročitao i objavio prof. M. Pantić kao
prvu »srpsku bugaršticu«. Uspoređujući
tekst pjesme s Jezikom moIiških Hrvata, te sačuvana imena
izvoditeIja te bugarćice (1497) s antroponimijom škIavunskih
doseljenika u južnu ltaliju, autor zakIjučuje da ta pjesma
odražava jezične osobine neretvanskoga područja XV. stoljeća
(ikavizam, št, žd, a ne: šć, žj i sl., mnoštvo čakavskih
osobina itd.), kao što se i imena njezinih izvoditelja podudaraju
s imenima i prezimenima moIiških Hrvata i drugih srednjovjekovnih
hrvatskih iseljenika u južnu Italiju, te Jedna i druga imena
pripadaju istom jezičnom i duhovnom miljeu po nastanku,
tvorbi i širem antroponimijskom sadržaju.
|
|
U »Zborniku Matice srpske
za književnost i jezik« objavio je prof. Miroslav Pantić,
jedan od najistaknutijih poznavatelja starije dubrovačke
književnosti i autor antologije Narodne pesme u zapisima
XV-XVIII veka (1964), našu najranije zapisanu bugaršćicu
o tamnovanju vojvode Janka.1
Prepoznao ju je
i uspješno pročitao u talijanskom epu
Lo Balzino, koji je napisao Ruggero de Pazienza, zapisavši
u njemu i našu pjesmu kako je umio, neznajući jezika pjesme.
Nju su izveli naši doseljenici u južnotalijanskom gradiću
Gioia del Colle u čast napuljske kraljice Isabelle del Balzo
za njezina putovanja napuljskim kraljevstvom u susret suprugu
Ferdinandu I. Aragonskom. Taj susret »napuljske kraljice
sa srpskom narodnom pesmom«2
zbio se u četvrtak 1. lipnja 1497.
u dvorcu A. M. Acquavive na upriličenoj svečanosti. Tada
su tamošnji Šklavuni, kako oni sebe zovu, izveli ples i
pjesmu. Dvorski pjesnik doživio je taj slavenski puk poput
koza koje skaču (soltando como caprii) i viču na
svojem jeziku (gridando ad alta voce in lor sermoni),
a onda su pili po svojem običaju, i to muškarci, žene
i mladež. Spomenuti R. de Pazienza zabilježio je našu pjesmu
u V. pjevanju svojega spjeva onako kako je mogao zvukovno
razabrati izgovorne cjeline koje nije razumio. Njegov autograf
izgleda ovako:
|
|
Orauias natgradum
smereuo nit core
nichiasce snime gouorithi
nego Jamco
goiuoda gouorasce istmize molimtise
orle sidi maolonisce dastibome
progouoru bigomte bratta zimaiu
pogi dosmederesche dasmole slauono
mo despostu damosposti istamice
smederesche Jacomi bopomoste
Jslaui dispot pusti Jsmederesche
tamice ,Jatechui napitati serene
creucze turesche bellocatela vitesco cha:
|
|
|
Prof. M. Pantić taj je zapis prilično uspješno
razriješio i u njegovu čitanju glasi:
(1)
Orao se vijaše nad gradom Smederevom
(2)
Nitkore ne ćaše s njime
govoriti,
(3)
nego Janko vojvoda govoraše
iz tamnice:
(4)
»Molim ti se, orle, siđi3
malo niže
(5)
da s tobome progovoru: Bogom
te brata jimaju
(6)
pođi do smederevske
[gospode]
sa s’ mole
(7)
slavnom despotu da m’ otpusti
lz tamice smederevske;
(8)
i ako mi Bog pomože i slavni
despot pusti
(9)
iz smederevske tamnlce,
ja te ću napitati
(10) črvene krvce turečke, beloga
tela viteškoga«
|
|
Ovo sretno otkriće prof. M. Pantića s pravom
je imalo odjeka u našoj javnosti.4
Zapis te bugaršćice 60 je godina stariji od zapisa
bugaršćica koje je zabilježio Petar Hektorović, koji se
po načinu zapisi, i komentara uz zapise, smatra našim prvim
i pravim folkloristom. U zanosu pisanja, kojim je prof.
M. Pantić popratio tekst otkrivene bugaršćice, postavljene
su mnoge tvrdnje (i slutnje) u vezi s porijeklom, pripadnošću,
postojbinom, stvaralačkom sredinom, jezikom i izvoditeljima
ove i ostalih naših bugaršćica, koje su, kako znamo, zapisane
jedino u južnoj (i zapadnoj) Hrvatskoj, te u Boki kotorskoj.
A, eto, prva i u dalekoj šklavunskoj koloniji u južnoj Italiji.
Odakle šklavunske naseobine u južnoj Italiji?
Iz Dalmacije i odavna. More je oduvijek spajalo
ljude u svakakvim namjerama i nedaćama. U jednoj vijesti
iz »Kronologije biskupa siponskih« u južnoj Itaiiji, koju
je objavio G. Rohlfs u Zborniku u čast E. Petrovicia (1962),
navodi se kako je vladar Oton I. god. 970, kao nagradu za
pomoć koju im je pružila slavenska vojska u borbi protiv
Saracena, bio sabrao neke slavenske skupine zadržavši ih
na poluotoku Garganu, gdje su one kasnije osnovale naselja
Vico Garganico i Peschici.5
Iz pctonjega naselja, i vjerojatno od kasnijih naseljenika
s našega primorja, potječe poznati hrvatski leksikograf
Jakov Mikalja (1600 - 1654).6
Godine 1290. spominju se u pokrajini Abruzzi »SIavi
cum casalis«, koji su onamo došli preko luke Vasto,
gdje se u XIV. stoljeću spominju slavenske naseobine. Oni
grade crkvu koja se zvala S. Nicolo degli Schiavoni.7
Mjesto je posjetio 1576 - 1577. dominikanac Serafino
Razzi, prvi pisac povijesti Dubrovnika i jedan od posljednjih
svjedoka raguzejskog, romanskog govora. On je zapisao od
tih Schiavona šest vjerojatno najčestotnijih riječi:
cruca (=kruha, sic!, il pane), mesa (la
carne), sire (il cacio), iaia (l’uovo),
vina (il vino), vode (l’acqua).8
No glavnina šklavunskih naselja po južnoj
Italiji nastala je u XV. i XVI. stoljeću na opustjelim i
u novoosnovanim naseljima. Odvojeni stoljećima od matice,
za koju sve što su znali bilo je da se nalazi »z one
ban(d)e mora«. Gasile su se te naseobine utopljene u
talijanskoj populaciji. Neki od tih šklavuna ostali su do
danas samo u tri naselja u pokrajini Molise. Dubrovački
književnik i političar Medo Pucić (1821 - 1882) za boravka
u Napulju čuo je u nekoj krojačnici šklavunski govor, a
već prije od nekih talijanskih kolega o slavenskim naseobinama.
Upoznao se zatim s prof. Giovannijem de Rubertisom (1813
- 1889), koji je govorio, kako on kaže, »slavo-molisano«,
jer je potjecao iz naselja Acquaviva Collecroce,8a
i oni su obavještavali o toj slavenskoj oazi slavenski
svijet. Od tada su o tamošnjim slavenskim naseobinama pisali
mnogi Talijani.
Od Slavena prvi ih je posjetio i o njima
pisao ruski historičar V. Makušev (s
|
1
Miroslav Pantić,
Nepoznata bugaršćica o despotu Đurđu i Sibinjanin Janku iz XV veka,
»Zbornik Matice srpske za književnost i jezik« XXV, 1977, 421 - 439.
2
M. Pantić, o. c., 423.
3
U skraćenom pretisku Pantićeve
studije na prvom mjestu prvog dijela (str. 49 – 56) u knjizi SV. Koljevića.
Ka poetici narodnog pesništva (a kojoj je podnaslov: Strana
kritika o našoj narodnoj
poeziji), Beograd 1982, umjesto
sidi zapisano je siđi.
4
Osim spomenutog pretiska u Koljevićevoj
knjizi, na studiju M. Pantića osvrnuo se Sl. P. Novak, Zlatna igla
u plastu sijena, »Start«, br. 279, od 3. 10. 1979, 41 - 43. nazvavši
ovai čin »senzacionalnim otkrlćem jugoslavenske književne historiografije«;
i J. Grbelja, Tragom najstarije bugarštice, Vjesnik »Sedam dana«
od 7. svibnja 1983, str. 2. i str. 13.
5
Usp. M. Hraste,
Nepoznate slavenske kolonije na obalama Gargana, »Kolo Matice
hrvatske« V, 1963, 613.
6
Usp. J. Jernej,
Podrijetlo Jakova Mikalje, Zbornik radova Filozofskog
fakulteta, Zagreb 1951, 613 - 628. Njegova su značajna
djela rječnik Blago jezika slovinskoga, 1646 - 1659, i Bogoljubno
razmišljanje od očenaša (1645 - 1651), u kojem se bavi ortografskim
pitanjima hrvatskoga
jezika.
7
Podaci iz izvrsno
dokumentirane studije (na koju se ovdje često pozivam): Milan Rešetar,
Die serbokroatischen Kolonien Süditaliens, u: »schriften der
Balkankommision, Linguistische Abteilung«, IX, Wien 1911, st(upac) 24.
8
M. Rešetar, o. c.,
st(upac) 27.
8a
Ako dobro prepoznajem put
Isabelle del Balzo, ona je tada kad je zapisana naša bugaršćica posjetila
i Acquavivu. No i bez obzira na to, Šklavunska Acquaviva imala
je sretniju sudbinu od Gioia del Colle, jer se održala do danas.
Nema sumnje da su u oba imenovana
naselja bili naši doseljenici i da su govorili istim jezikom.
|
