Šklavunske naseobine u južnoj Italiji

i naša prva

zapisana bugaršćica

 

Petar Šimunović

 

Petar Šimunović

 

PETAR ŠIMUNOVIĆ

(Zagreb).

 

NARODNA

UMJETNOST

 

1984                KNJIGA 21

 

UDK 801

 

Izvorni znanstveni rad

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Proučavajući govor moIiških Hrvata i njihovu antroponimiju te antroponimijske preostalih škIavunskih naselja u južnoj Italiji, autor se osvrće na prvu našu zapisanu bugaršćicu koju je pročitao i objavio prof. M. Pantić kao prvu »srpsku bugaršticu«. Uspoređujući tekst pjesme s Jezikom moIiških Hrvata, te sačuvana imena izvoditeIja te bugarćice (1497) s antroponimijom škIavunskih doseljenika u južnu ltaliju, autor zakIjučuje da ta pjesma odražava jezične osobine neretvanskoga područja XV. stoljeća (ikavizam, št, žd, a ne: šć, žj i sl., mnoštvo čakavskih osobina itd.), kao što se i imena njezinih izvoditelja podudaraju s imenima i prezimenima moIiških Hrvata i drugih srednjovjekovnih hrvatskih iseljenika u južnu Italiju, te Jedna i druga imena pripadaju istom jezičnom i duhovnom miljeu po nastanku, tvorbi i širem antroponimijskom sadržaju.

 

U »Zborniku Matice srpske za književnost i jezik« objavio je prof. Miroslav Pantić, jedan od najistaknutijih poznavatelja starije dubrovačke književnosti i autor antologije Narodne pesme u zapisima XV-XVIII veka (1964), našu najranije zapisanu bugaršćicu o tamnovanju vojvode Janka.1 Prepoznao ju je i uspješno pročitao u talijanskom epu Lo Balzino, koji je napisao Ruggero de Pazienza, zapisavši u njemu i našu pjesmu kako je umio, neznajući jezika pjesme. Nju su izveli naši doseljenici u južnotalijanskom gradiću Gioia del Colle u čast napuljske kraljice Isabelle del Balzo za njezina putovanja napuljskim kraljevstvom u susret suprugu Ferdinandu I. Aragonskom. Taj susret »napuljske kraljice sa srpskom narodnom pesmom«2 zbio se u četvrtak 1. lipnja 1497. u dvorcu A. M. Acquavive na upriličenoj svečanosti. Tada su tamošnji Šklavuni, kako oni sebe zovu, izveli ples i pjesmu. Dvorski pjesnik doživio je taj slavenski puk poput koza koje skaču (soltando como caprii) i viču na svojem jeziku (gridando ad alta voce in lor sermoni), a onda su pili po svojem običaju, i to muškarci, žene i mladež. Spomenuti R. de Pazienza zabilježio je našu pjesmu u V. pjevanju svojega spjeva onako kako je mogao zvukovno razabrati izgovorne cjeline koje nije razumio. Njegov autograf izgleda ovako:

 

Orauias natgradum smereuo nit core

nichiasce snime gouorithi nego Jamco

goiuoda gouorasce istmize molimtise

orle sidi maolonisce dastibome

progouoru bigomte bratta zimaiu

pogi dosmederesche dasmole slauono

mo despostu damosposti istamice

smederesche Jacomi bopomoste

Jslaui dispot pusti Jsmederesche

tamice ,Jatechui napitati serene

creucze turesche bellocatela vitesco cha:

 

 

Prof. M. Pantić taj je zapis prilično uspješno razriješio i u njegovu čitanju glasi:

 

(1)    Orao se vijaše nad gradom Smederevom

(2)     Nitkore ne ćaše s njime govoriti,

(3)     nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:

(4)     »Molim ti se, orle, siđi3 malo niže

(5)     da s tobome progovoru: Bogom te brata jimaju

(6)     pođi do smederevske [gospode] sa s’ mole

(7)     slavnom despotu da m’ otpusti lz tamice smederevske;

(8)     i ako mi Bog pomože i slavni despot pusti

(9)     iz smederevske tamnlce, ja te ću napitati

(10)  črvene krvce turečke, beloga tela viteškoga«

 

Ovo sretno otkriće prof. M. Pantića s pravom je imalo odjeka u našoj javnosti.4 Zapis te bugaršćice 60 je godina stariji od zapisa bugaršćica koje je zabilježio Petar Hektorović, koji se po načinu zapisi, i komentara uz zapise, smatra našim prvim i pravim folkloristom. U zanosu pisanja, kojim je prof. M. Pantić popratio tekst otkrivene bugaršćice, postavljene su mnoge tvrdnje (i slutnje) u vezi s porijeklom, pripadnošću, postojbinom, stvaralačkom sredinom, jezikom i izvoditeljima ove i ostalih naših bugaršćica, koje su, kako znamo, zapisane jedino u južnoj (i zapadnoj) Hrvatskoj, te u Boki kotorskoj. A, eto, prva i u dalekoj šklavunskoj koloniji u južnoj Italiji.

Odakle šklavunske naseobine u južnoj Italiji?

Iz Dalmacije i odavna. More je oduvijek spajalo ljude u svakakvim namjerama i nedaćama. U jednoj vijesti iz »Kronologije biskupa siponskih« u južnoj Itaiiji, koju je objavio G. Rohlfs u Zborniku u čast E. Petrovicia (1962), navodi se kako je vladar Oton I. god. 970, kao nagradu za pomoć koju im je pružila slavenska vojska u borbi protiv Saracena, bio sabrao neke slavenske skupine zadržavši ih na poluotoku Garganu, gdje su one kasnije osnovale naselja Vico Garganico i Peschici.5 Iz pctonjega naselja, i vjerojatno od kasnijih naseljenika s našega primorja, potječe poznati hrvatski leksikograf Jakov Mikalja (1600 - 1654).6 Godine 1290. spominju se u pokrajini Abruzzi »SIavi cum casalis«, koji su onamo došli preko luke Vasto, gdje se u XIV. stoljeću spominju slavenske naseobine. Oni grade crkvu koja se zvala S. Nicolo degli Schiavoni.7 Mjesto je posjetio 1576 - 1577. dominikanac Serafino Razzi, prvi pisac povijesti Dubrovnika i jedan od posljednjih svjedoka raguzejskog, romanskog govora. On je zapisao od tih Schiavona šest vjerojatno najčestotnijih riječi: cruca (=kruha, sic!, il pane), mesa (la carne), sire (il cacio), iaia (l’uovo), vina (il vino), vode (l’acqua).8

No glavnina šklavunskih naselja po južnoj Italiji nastala je u XV. i XVI. stoljeću na opustjelim i u novoosnovanim naseljima. Odvojeni stoljećima od matice, za koju sve što su znali bilo je da se nalazi »z one ban(d)e mora«. Gasile su se te naseobine utopljene u talijanskoj populaciji. Neki od tih šklavuna ostali su do danas samo u tri naselja u pokrajini Molise. Dubrovački književnik i političar Medo Pucić (1821 - 1882) za boravka u Napulju čuo je u nekoj krojačnici šklavunski govor, a već prije od nekih talijanskih kolega o slavenskim naseobinama. Upoznao se zatim s prof. Giovannijem de Rubertisom (1813 - 1889), koji je govorio, kako on kaže, »slavo-molisano«, jer je potjecao iz naselja Acquaviva Collecroce,8a i oni su obavještavali o toj slavenskoj oazi slavenski svijet. Od tada su o tamošnjim slavenskim naseobinama pisali mnogi Talijani. Od Slavena prvi ih je posjetio i o njima pisao ruski historičar V. Makušev (s

 

 

 


1  Miroslav Pantić, Nepoznata bugaršćica o despotu Đurđu i Sibinjanin Janku iz XV veka, »Zbornik Matice srpske za književnost i jezik« XXV, 1977, 421 - 439.

2  M. Pantić, o. c., 423.

3  U skraćenom pretisku Pantićeve studije na prvom mjestu prvog dijela (str. 49 – 56) u knjizi SV. Koljevića. Ka poetici narodnog pesništva (a kojoj je podnaslov: Strana kritika o našoj narodnoj poeziji), Beograd 1982, umjesto sidi zapisano je siđi.

4  Osim spomenutog pretiska u Koljevićevoj knjizi, na studiju M. Pantića osvrnuo se Sl. P. Novak, Zlatna igla u plastu sijena, »Start«, br. 279, od 3. 10. 1979, 41 - 43. nazvavši ovai čin »senzacionalnim otkrlćem jugoslavenske književne historiografije«; i J. Grbelja, Tragom najstarije bugarštice, Vjesnik »Sedam dana« od 7. svibnja 1983, str. 2. i str. 13.

5  Usp. M. Hraste, Nepoznate slavenske kolonije na obalama Gargana, »Kolo Matice hrvatske« V, 1963, 613.

6  Usp. J. Jernej, Podrijetlo Jakova Mikalje, Zbornik radova Filozofskog fakulteta, Zagreb 1951, 613 - 628. Njegova su značajna djela rječnik Blago jezika slovinskoga, 1646 - 1659, i Bogoljubno razmišljanje od očenaša (1645 - 1651), u kojem se bavi ortografskim pitanjima hrvatskoga jezika.

7  Podaci iz izvrsno dokumentirane studije (na koju se ovdje često pozivam): Milan Rešetar, Die serbokroatischen Kolonien Süditaliens, u: »schriften der Balkankommision, Linguistische Abteilung«, IX, Wien 1911, st(upac) 24.

8  M. Rešetar, o. c., st(upac) 27.

8a  Ako dobro prepoznajem put Isabelle del Balzo, ona je tada kad je zapisana naša bugaršćica posjetila i Acquavivu. No i bez obzira na to, Šklavunska Acquaviva imala je sretniju sudbinu od Gioia del Colle, jer se održala do danas. Nema sumnje da su u oba imenovana naselja bili naši doseljenici i da su govorili istim jezikom.

Isprintaj ovu stranicu

Poseban Otisak Narodna Umjetnost 21 - Copyright © Petar Šimunović

 

 

 

 

Slijedi