Nedjeljna Dalmacija

18. Ožujka 1984

HRVATI U JUŽNOTALIJANSKOJ POKRAJINI MOLISE

"Nemojte zabit naš lipi jezik!"

Crkva u Palati nekad također hrvatskom naselju, na kojoj je ploča s latinskim natpisom "Dalmatinci prvi naseliše ovaj grad i iz temelja sagradiše crkvu godine 1531."

etstogodišnji jezični rat još traje: 55 milijuna Talijana ne diže opsadu, a branilaca je ostalo manie od četiri tisuće, napisao je slikovito novinar Dario Fertilio 1977. godine u dnevniku "Corriere della Sera”. Bilo je to još jedno, taj put talijansko svjedočanstvo o jedinstvenom i zadivljujućem fenomenu u južnotalijanskoj pokrajini Molise. U selima Acquaviva Collecroce (Živavoda Kruč) Monternitro (Mundimitar) i San Felice (Filić) četrdesetak kilometara od mora, žive potomci hrvatskih doseljenika čuvajući već pet stoljeća - isključivo usmenom predajom - zvoj Iezik. Da stvar bude nevjerojatnja, Talijani koji su se doseljavali u ta sela tu su se, u srcu Italije, odnarođivali! O tome je svjedočanstvo ostavio pravnik i diplomat Josip Smodlaka koji je u srpnju 1904. godine sa s Emanuelom Vidovićem i još dvojicom splitskih prijatelja "pohodio slovinsku braću u donjoj italiji": on zapisuje da se "u zadnje doba doselilo nekoliko stotina Talijanaca koji poprimiše domaće hrvatsko narječje, ter u njemu danas svoju djecu odgajaju". I najčudnje od svega, za te se naseobine na ovoj strani Jadrana nije uopće znalo gotovo 400 godina!

ubrovčanin Medo Pucić, talijanist i prevodilac, zašao je za jednog od svojih putovanja Italijom k nekom napuljskom krojaču i čuo ga kako sa ženom razgovara jezikom što očito nije bio talijanski, a zamalo što nije bio suvremeni hrvatski. Radoznalom filologu krojač je objasnio da je rodom iz gradića Acquaviva Collecroce čiji svi stanovnici govore hrvatski i svoje mjesto zovu Živavoda Kruč, te mu savjetovao da se za iscrpnije podatke obrati profesoru Giovanniju de Rubertisu u Kruč. Pucić nikad nije posjetio taj kraj, ali je s de Rubertisom razvio opširnu prepisku. Tako se u kolovozu 1855. godine, zahvaljujući i slučajnom susretu, doznalo za slavensku oazu usred ltalije. Pucićevo je otkriće naišlo na velik odjek, osobito u slavenskom svijetu. De Rubertis je uspostavio veze sa znanstvenicima u Srbiji, Hrvatskoj, Poljskoj i Rusiji, a njegova su pisma objavljena u zadarskom časopisu "L’Osservatore Dalmata", te u Novom Sadu, Moskvi i u trima njemačkim publikacijama, Moliški Hrvati i njihova "velika drama u malome” izronili su iz zaborava. Njihov jezik i pjesme, neobično bliske prastarim hrvatskim pjesmama iz srednje Dalmacije što ih odlikuje tipičan dvoglasni pjev (praćenje drugoga glasa u ujednačenim intervalima pune sekunde), postali su predmet svestrana proučavanja. Svaki namjernik iz staroga kraja zbunjen i uzbuđen šeta ulicama i trgovima tih sela osIuškujući zvukove čudesno oživjele povijesti, osjećajući se poput zrela čovjeka koji se iznenada susreo s vlastitim djetinjstvom, poput rijeke koja se vratila vlastitom izvoru. Teško je reći što najviše iznenađuje: prezimena Staniscia (Staniša) Blascetta (BIašeta) ili Tomiccio (Tomić) na pIoči poginulima u svjetskim i kolonijalnim ratovima Kraljevine Italije; toponimi Dolaz (Dolac), Blitvina ili Ravniz (Ravnica) na talijanskim specijalkama; natpis "mesniz” (mesarnica) povrh talijanskog "macelleria" napisan talijanskim pravopisom jer je jezik pradjedova sačuvan isključivo usmenom

Starice iz moliškohrvatskih sela - Njihove čipke i danas su na glasu, a osobito one što ih izrađuju u obitelji Drusco, nekad Drušković, čija kapelica stoji u nedalekom gradiću Tavenni.

predajom i većina moliških Hrvata ni danas ne zna hrvatski pravopis. Otkud, dakle, taj pravi pravcati Iaboratorij jednog naroda, kulture, jezika i identiteta na tom mjestu?

Prijelaz preko
mora

Veze dviju jadranskih obala dugotrajrie su i mnogostruke. Stariji se Splićani sjećaju Puljiza i Ćozota, težaka i ribara iz Puglie i Chioggie što su dolazili na splitsku Rivu prodavati svoje proizvode i lovinu, a ni rjeđe nisu ni Dalmatinci, još od srednjega vijeka, plovili u suprotnom smjeru radi prodaje sira, kože, voska, soli ili platna. Dubrovnik i Termoli, talijanska luka u čijem su zaleđu moIiškohrvatska sela, već su 1203. godine ugovorom jedni druge oslobodili "plateaticuma” (dažbina za prolaz javnim putovima) i "arboraticuma” (pristojba koju su, prema broju jarbola,  plaćali strani brodovi prilikom uplovljavanja u Iuku), već 1441. u Anconi postoji stalni konzulat Dubrovačke RepubIike, a sve do druge polovice prošlog stoljeća dalmatinski su pomorci i trgovci dolazili na veliki godišnji sajam u Lancianu.

Prizori iz Živavode Kruča - Težačka sela i njihovo stoljetno patrijarhalno ustrojstvo sve brže uzmiču pred suvremenošću i na ulicama je sve manje mladih.

Tolike veze dvaju naroda na obalama zajedničkog mora pomogle su zacijelo precima današnji moIiških Hrvata da se, bježeći u XV stoIjeću pred turskim osvajanjem, prevezu preko Jadrana i nasele u pokrajinama Puglia, Molise, Abruzzo i Marche. Neki su napučili naselja opustošena kugom, drugi su se pridružili Talijanima u već postojećim selima, treći su iz temelja gradili nova sela, a bilo je i primjera zajedničkog naseljavanja s bjeguncima druge narodnosti. Tako su u selu Čiritu (Cerritello) sve do VII stoljeću zajedno živjeli Albanci i Hrvati, te imali i zajedničku crkvu s dva oltara jednim za grkokatolike Albance i drugim za rimokatolike Hrvate, da bi tada prvi prešli u nedaleki Montecilfone, a drugi u dva kilometra udaljenu Živavodu. Osim u MonteciIfone, potomci albanskih izbjeglica što su se tu naseliIi u Skenderbegovo doba žive danas i u moliškim selima i gradićima Portocannoneu, Ururiju, Campomarinu i drugima, u susjednoj pokrajini Chieti postoji selo Schiavi d’Abruzzo čiji se stanovnici smatraju Crnogorcima, a prema jugu, u pokrajinama Calabriji i Basilicati ćesta su i grčka sela. Tako onome tko putuje južnom Italijom, ona otkriva još jedno svoje lice kao utočište bjegunaca što su pred Turcima uspjeli spasiti najčešće samo glavu na ramenu, ali su u novom kraju upornim radom obnovili ognjišta i sačuvali svijest o porijeklu. Riječi poštovanja za njih našao je i dominikanac Serafino Razzi kada je u putopisu "Viaggi in Abruzzo” 1577. zapisao: "Danas dobro žive kao i svi koji u znoju lica svoga mudro gospodare zemIjom, pa im ona daje mnoštvo plodina. Ti Slaveni zadržaše među sobom svoj slavenski jezik, a čeIjad su snažna i vrijedna, te veoma mudro upravljaju tim svojim selima i naseobinama gojeći stoku i držeći krušne peći i ostale nužne radionice”. Danas se općenito smatra da su preci moIiških Hrvata doselili iz područja duž južnog toka Neretve. Zaključeno je to ponajviše prema osobinama njihova jezika, štokavsko-ikavskoga govora s primjesa a čakavštine a tu tezu potkrepljuje i činjenica da pokraj jezera Bačine na ušću Neretve postoje razvaline koje narod zove Mirkovi dvori. Naime, jedno od najčešćih prezimena među moliškim Hrvatima i danas je Mirco (Mirko), a pojavljuje se i kao ime.

Jezično

blago

Jezik moliških Hrvata priča je za sebe, puna iznenađenja i neočekivanih obrata.

Nasilno istrgnut iz svoje prirodne sredine, pet stoljeća okružen talijanskim morem prenesen preko Jadrana u doba kada je Marko Marulić bio mladić, a Marin Držić još se nije bio ni rodio još živi unatoč svemu. Skupljajući podatke za "Općeslavenski lingvistički atlas”, lingvisti Brozović i Meriggi zapisali su 3000 izvornih moIiškohrvatskih (riječi što je prosjek u svakodnevnom govoru jednoga jezika. U tom jeziku nema ni jednog turcizma (jer su se izbjeglice iselile prije nego su Turci definitivno zaposjeli njihov stari kraj), a zanimljivo je da za biljku koju je Evropa upoznala tek nakon otkrića Amerike 1492. godine, kad nisu znali za "duhan”, perzijsku riječ koja nam je došla s Turcima, nisu uzeli ni talijansku "tabacco” nego su stvorili svoju vlastitu "dimač", odnosno "dimica” za cigaretu. A te dvije riječi u tom značenju na ovoj strani Jadrana ne poznaju ni Rječnik JAZU u Zagrebu ni Rečnik u Beogradu! Da čuđenje bude veće, ondje gdje se i danas na našoj obali upotrebljavaju talijanizmi moliški Hrvati imaju stare slavenske izraze: "ponistra” je tamo samo "svitlenica", "facolet” ili "šudarić" samo "rubac", a čak i internacionalna riječ "vino” kod njih je "žrć", riječ nejasna, ali očito slavenskog porijekla. Najsvjetliji primjer u dugoj borbi rnoliških Hrvata za identitet svakako je Nikola Neri, profesor fiziologije na Napuljskorn sveučištu,  čije ime danas nosi kručka osnovna škola. Kada je, pod utjecajem ideja francuske revolucije, svrgnuta vlast burbonskih kraljeva i proglašena Napuljska Republika, bio je jedan od vođa revolucije i "politički kornesar” republikanske vojske. Već u lipnju iste godine ustanak je skršen a Neri obješen. S vješala je poruòčio svojim Molizanima: "Nemojte zabit (zaboraviti) naš lipi jezik!” Te riječi ponovo su se pojavile u zaglavlju "Naše riči”, lista koji su moliški Hrvati počeli izdavati u rujnu 1967. godine. U prosincu te godine list postaje dvojezičan i rnijenja ime u "Naš jezik - La nostra lingua”, ali se ugasio 1972. godine, naravno, zbog besparice, iako u pokrajinskom statutu Molisea stoji zapisano da će Regija "štititi jezičnu i povijesnu baštinu i pučke tradicije etničkih zajednica koje žive na njenu području"..

Jugoslavenski ambasador u Italiji B. Jović na ulazu u Kruč 7. prosinca 1979. prvi posjet službenog predstavnika SFRJ moliškim Hrvatima. Desno je gradonačelnik Italo Mirco.

Pomoć »‘z ove

bane mora«

Bez obzira na golem trud rnoliških Hrvata da sačuvaju identitet, ne smije se srnetnuti s uma da im je u tome uvelike pomogla i prometna izoliranost njihova kraja, smještana Rimu iza leđa i po strani od glavnih talijanskih jadranskih prometnica. Danas industrija i turistička privreda u obližnjim gradovima Campobassu, lserniji i Termoliju odvlače mlade, a patrijarhalnu obitelj razara i iseljavanje, bilo trajno u SAD, Kanadu i Australiju, bilo odlazak na rad u Zapadnu Evropu, ponajviše Belgiju. Ipak, još potornci hrvatskih doseljenika tvore 80 posto pučanstva u Živavodi, Mundimitru i Filiću a nastojanju , da se sačuva baština organizirano pomažu i "brati ‘z ove bane mora”. Tako su, na primjer, u jesen 1980. dodijeljene prve tri stipendije moliškohrvatskim studenticama za studij jugoslavistike na Filozofskorn fakultetu u Zagrebu. Intelektualci koji su bili okupljeni u uredništvu "Našeg jezika” i danas su najaktivniji, a izdvajaju se ponajviše Italo Mirco, dugogodišnji gradonačelnik Kruča, i Mario Spadanuda, slavist i novinar kojega je za doprinos razvoju jugoslavensko-talijanskih odnosa predsjednik Tito odlikovao Ordenom jugoslavenske zastave sa zlatnim vijencem. On je bio i u pratnji predsjednika -Pertinija, kada je u rujnu 1979. posjetio na zernlju, a kada je predsjednik Tito 1971. godine prvi put bio u ltaliji, na primanje u Rim bio je pozvao i sva tn rnoliškohrvatska gradonačelnika. Mirco i Spadanuda zastupali su, u sklopu talijanske delegacije, moliške Hrvate i na pokopu predsjednika Tita. Kada je 7. i 8. prosinca 1979. godine naš ambasador u Rirnu došao u Živavodu Kruč, bio je to povod za veliko slavlje prvi službeni posjet jednog predstavnika nove Jugoslavije moliškim Hrvatirna. Sve su to znakovi da će moliški Hrvati sačuvati pradjedovsku baštinu, prije svega svoj jezik kao kulturni i povijesni spomenik neizreciva znaćenja koji je toliko zadivio znanstveni svijet kada je prije 130 godina neočekivano izronio iz zabiti na istočnim obroncima Apeninskog gorja.

Ivo Žanić