"Konačno ima u južnoj Italiji, u pokrajini Campobasso, kotaru Larino, oko 30 km udaljeno od Jadranskoga mora po talijanskoj statistici od 1910. god. 4.941 Hrvat. To su ostaci hrvatskih bjegunaca iz XV. vijeka, koji danas još žive u tri sela: Aquaviva Colle Croci, San Felice Slavo (sada prekršteno u San Felice Littorio) i Montemitro. Najznatnije je naselje Aquaviva Colle Croci, koju Hrvati nazivlju Voda Živa.

Osim spomenutih triju sela naseliše Hrvati u XV. i XVI. vijeku i brojna druga naselja u tome talijanskom kraju. U Montelonu (danas 1,147 duša) govorilo se još sredinom XVIII. vijeka hrvatski. Palata (sa 4,000 duša) romanizirana je tek sredinom prošloga vijeka. Tavenna bijaše još početkom XIX. vijeka čisto hrvatska; oko 1880. god. govorili su hrvatski samo još starci. U S. Giacommo, danas posve talijanskom selu, slavi se svake godine posljednjega petka u mjesecu travnju "Festa di Croazia" - spomen na doseljenje iz Hrvatske. Hrvatski nazivi sačuvaše se do danas i u sada već čisto talijanskim kotarevima, kao Selina, Brdo Visoko, Jezerina, Ravnica, Poplavica, Dolac itd.

Vjekoslav Klaić priopćuje, kako je Ivan de Rubertis, član jedne tamošnje plemićke porodice, 80-ih godina prošloga vijeka napisao više crtica o svojim hrvatskim sunarodnjacima. Njegova želja, da se u Vodi Živoj osnuje hrvatska škola, nije usprkos živih nastojanja uspjela-

Hrvatski živalj u južnoj Italiji većinom je seljački i siromašan, naseljen po brdovitoj, slabo rodnoj zemlji. Hrvatski je jezik očuvan samo u domovima, no u svojim pjesmama sjećaju se tamošnji Hrvati i danas još bana Ivana Karlovića, s kojim ratovahu protiv Turaka."

Odlomak sa stranice 166. knjige Mladena Lorkovića "Narod i zemlja Hrvata"