Australski jezični projekt 21. Stoljeća

Među 206 jezika koji se uz engleski govore u Australiji, hrvatski se nalazi na 11 mjestu po broju govornika s tendencijom opadanja, koja u 21. stoljeću muči sve male jezike i sve iseljeničke organizacije u svijetu pa je Hrvatska zajednica u Australiji odabrala veljaču 2009. kako bi upozorila javnost na opasnost od te pojave.

Očuvanje jezične raznovrsnosti danas je jedna od najvažnijih zajedničkih zadaća čovječanstva, koju simbolizira 21. veljača, svjetski Dan materinskog jezika, poručuju iz UNESCO-a čijem su se pozivu na izvrstan način priključili aktivisti Hrvatske zajednice iz Australije na čelu s profesorima i studentima Hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie iz Sydneyja. Naime, Australski ured za statistiku prema službenom popisu stanovništva iz 2001., navodi da se u Australiji, uz engleski, govori još 206 drugih jezika među kojima je i materinski jezik iseljenih Hrvata. U svojim domovima 80 % australskoga stanovništva govori engleskim, a onda slijede jezici etničkih zajednica kao što su talijanski, grčki, kantonski, arapski kojima govori oko 1% ljudi, dok vijetnamski, mandarinski i španjolski upotrebljava oko 0,5 % stanovništva. Koji promil niže rangirani su tagalski, njemački i makedonski. Po broju aktivnih govornika na 11. mjestu nalazi se hrvatski jezik kojim govori 0,4% australskog stanovništva ili 69 851 osoba od 105 747 australska građana koje navodi zadnji popis stanovništva. U odnosu na šezdesete i sedamdesete godine prethodnog stoljeća, kada je Hrvatima u Australiji ondašnji ministar useljeništva Ian McPhee odobrio pravo na upotrebu materinskog jezika na svim razinama 15. listopada 1980., broj se učenika i govornika hrvatskoga jezika u Australiji smanjio. Hrvatska zajednica u Australiji burnih je sedamdesetih postizala vrhunske uspjehe u afirmaciji etničkih prava zahvaljujući liberalnoj vladi Malcolma Frasera (1978), koja je prihvatila više od 50 preporuka pravnika Franka Galballyja za što pravičniji status useljenika. Iz te pravne demokratske osnove multietničkog društva izrasli su 1980-ih izvrsni rezultati složnoga rada svih Hrvata u Australiji u području jezičnog obrazovanja i kulture. Tako je 1983. utemeljen najstariji izvandomovinski studij hrvatskoga jezika, kulture i književnosti na sydneyskom Sveučilištu Macquarie, koji nastoji prerasti u najuspješniji projekt australskih Hrvata u 21. stoljeću. Slijedom tih činjenica Centar hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie nagrađen je nedavno godišnjom nagradom Fakulteta humanističkih znanosti iz Sydneyja za unapređivanje nastave materinskih jezika u tamošnjoj multietničkoj zajednici. U tom ozračju, s prosjekom od 120 upisanih studenata, naši aktivisti slave ovih dana bogatim programom 30. obljetnicu priznanja hrvatskoga jezika od strane Australske savezne vlade i 25. obljetnicu utemeljenja HS. Taj rad na Sveučilištu Macquarie, uz australske izdašne izvore, financijski podupire MZOŠ RH temeljem desetogodišnjeg ugovora čije se obveze protežu do 31. 12. 2014. u ukupnom iznosu od 880 950 australskih dolara. Stručnu mu potporu pak pružaju tri sveučilišta i to iz Zagreba, Splita i Zadra, istakao je jedan od vizionara priznanja hrvatskoga jezika i aktualni pročelnik HS u Sydneyju profesor Luka Budak.

Ako se ne uljuljamo u ubrzanom životnom ritmu trećeg tisućljeća obilježenom izumiranjem malih jezičnih zajednica, imat ćemo hrvatske domove u kojima se neće govoriti hrvatski, kaže sudionica slavljeničke ekipe Katica Perinac, predsjednica Udruge učitelja hrvatskog jezika u Victoriji. Sigurno da je važno, dodaje, imati hrvatske škole i studij hrvatskoga jezika, kako bi se hrvatski jezik mogao očuvati i omogućiti drugima koji nisu Hrvati (ili onima koji ne govore hrvatskim jezikom) da ga nauče.

S druge strane planete, unatoč općoj negativnoj percepciji, primjerice u Kanadi tendencija opadanja interesa za materinski jezik među iseljenim Hrvatima nije zabilježena. U razdoblju između dva zadnja popisa stanovništva broj osoba koji govore hrvatski jezik povećao se za 12,3 %. Pri tome je broj osoba čiji je materinski jezik hrvatski povećan za 9,5 %, dok je zamjetno povećan broj osoba čiji je hrvatski jezik obitelji povećan za nevjerojatnih 84 %. Iz navedenih brojki se može zaključiti da je broj osoba hrvatskog podrijetla rastao brže nego broj osoba koji poznaju hrvatski jezik, što se može obrazložiti većim porastom kanadskih državljana koji su samo djelomično hrvatskog podrijetla. Istovremeno je iznenađujući podatak o velikom porastu broja osoba čiji je jezik obitelji hrvatski. Iz tih se podataka uočava da je došlo do osvješćivanja etničkog podrijetla i prijenosa hrvatskog jezika na 2. i 3. generaciju Hrvata rođenih u Kanadi. Od 97 050 osoba koji su se na popisu iz 2001. izjasnili kao Hrvati po etničkoj pripadnosti 89 485 su državljani Kanade, a 7 565 ima ne-kanadsko državljanstvo. S optimizmom, istina bez nekog velikog pokrića, valja zaključiti da su više-manje uspješno svladane sve društvene i političke barijere, poput ovih iseljeničkih u Australiji i Kanadi, vezane uz naš materinski jezik pa bi bilo poželjno u novim okolnostima da ga mi sami ne zaboravimo češće koristiti u našim obiteljima diljem svijeta.