Glas Koncila, broj 7 (1860), 14.2.2010.
Iz života hrvatskih katolika izvan Hrvatske: Moliški Hrvati
U talijanskome moru tri hrvatska otoka



Djeca su najveće blago moliških Hrvata i zalog da
neće izumrijeti. Na slici dječji crkveni zbor u Mundimitru koji vodi Pina Silvestri
Danas se pod pojmom moliški Hrvati podrazumijevaju tri sela - Kruč (Aquaviva Collecroce), Mundimitar (Montemitro) i Štifilić, ili kolokvijalno Filić (San Felice del Molise) - u talijanskoj regiji Molise, smještena s desne strane rječice Trigno tridesetak kilometara udaljena od talijanske Jadranske obale. Sva tri sela zajedno broje do 2.000 duša. Moliški Hrvati do danas su očuvali svoj izvorni jezik, »na našu«, koji se danas naziva moliškohrvatskim. Među moliškim Hrvatima djeluju dvojica franjevaca Splitske provincije Presvetog Otkupitelja: o. Petar Milanović Trapo i o. Josip Cvitković.
 


Kod moliških Hrvata crkvene svečanosti su redovito i građanska slavlja. Proslava sv. Mihovila u Kruču 2008. godine kad je mjesto posjetio kard. Bozanić

»Mi u Hrvatskoj imamo prema njima određeni afektivni osjećaj. Kod njih taj osjećaj nije toliko razvijen, jer su dugo živjeli izolirano. Imaju snažan osjećaj za svoje stare običaje, za svoj jezik. Govore o 'našem' jeziku, 'našim' pjesmama, 'našim' običajima, 'našemu gradu'«, kaže o. Milanović Trapo.

 

Tridesetak kilometara od jadranske obale, u talijanskoj regiji Molise, na brežuljcima s desne strane rječice Trigno, nalaze se sela Kruč (Aquaviva Collecroce), Mundimitar (Montemitro) i Štifilić, ili kolokvijalno Filić (San Felice del Molise). Dvojezični nazivi svjedoče da su ondje, u talijanskome moru koje ih okružuje, opstala tri hrvatska otoka čiji su žitelji poznati pod imenom moliški Hrvati. Došli su na talijansku obalu bježeći pred Turcima krajem 15. ili početkom 16. stoljeća, vjerojatno iz južne Dalmacije i istočne Hercegovine.

Došli su »s druge bane mora«

Premda se kaže da more spaja ljude - a do Korčule ima svega dvjestotinjak kilometara - stoljećima moliški Hrvati nisu imali nikakve veze sa zemljom svojih predaka. Nisu bili pomorci, nego zemljoradnici. Znali su samo da su njihovi preci došli »s druge bane mora - s druge strane mora«. A onda se povijesno klupko počelo odmotavati... Prvi koji je u novije vrijeme s crkvene strane počeo posjećivati moliške Hrvate bio je tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper. Njegovom zaslugom, kao i zahvaljujući nastojanjima mons. Vladimira Stankovića, godine 1981. došle su u Kruč dvije sestre milosrdnice sv. Vinka. Nažalost, sestre se nisu uspjele zadržati. Godine 1983. došao je u Kruč i o. Petar Milanović Trapo, franjevac Splitske provincije Presvetog Otkupitelja. Bio je među moliškim Hrvatima do 1996. godine, a onda se opet vratio s dvojicom subraće u rujnu 2008. godine. Danas s o. Milanovićem, koji je župnik Mundimitra, među moliškim Hrvatima djeluje i o. Josip Cvitković, župnik Kruča i Štifilića. Oba franjevca stanuju u Kruču.

Ljudi za koje je molio veliki Marulić

O. Milanović Trapo izniman je sugovornik. Naučio je moliškohrvatski, a u radu kojim je magistrirao na Papinskom lateranskom sveučilištu donosi i sažeti prikaz povijesti »otkrića« moliških Hrvata s onu stranu Jadrana. Prvi ih je slučajno u Napulju otkrio Dubrovčanin Medo Pucić. Potom je uslijedilo 150 godina šutnje, dok se početkom 20. stoljeća za moliške Hrvate iz Beča nije počeo zanimati Milan Rešetar. Potaknut njegovim radovima, moliške je Hrvate dvaput posjetio i splitski profesor Josip Smodlaka. Drugi put je došao u društvu prof. Josipa Baraća, slikara Emanuela Vidovića i svećenika Herkulana Lugera. Dvadeset četvrtoga srpnja 1904. u Kruču je slavljena staroslavenska misa.

Vrhunac razmjene s domovinom, čini se, bilo je razdoblje prije Domovinskog rata, pri čemu brojne inicijative nisu bile lišene komunističke propagande. Bilo je to vrijeme kad su djeca u velikome broju odlazila u Hrvatsku na tečajeve jezika, kad su posjete razmjenjivala kulturno-umjetnička i sportska društva... O. Milanović Trapo svjedoči i o plodnoj razmjeni u organizaciji Crkve. Za Crkvu u Hrvata moliški su Hrvati uvijek bili i jesu potomci onih naših predaka za koje je Marulić molio u »Molitvi suprotivoj Turkom«. »Također se razvila suradnja s drugim autohtonim hrvatskim manjinskim skupinama kao što su gradišćanski Hrvati. Iz te se razmjene rodilo nekoliko 'mješovitih brakova'«, kaže franjevac.

 

Kardinal Šeper u više je navrata posjetio Kruč, čiji je počasni građanin, po njemu je prozvana jedna ulica te »Hiža za čeljadi stare kard. Franjo Šeper«, u kojoj se nalazi (na slici) i njegovo poprsje
Izumiranje je najveća prijetnja

Ono što nisu uspjela stoljeća, što nije uspio fašizam, moglo bi se dogoditi sada: baština moliških Hrvata mogla bi nestati. Zbog veće povezanosti, medija, škole, sve većeg broja brakova s osobama izvan mjesta. U obližnjem mjestu Palati nalazi se crkva »Santa Maria la Nova«. Ploča s natpisom na kojemu stoji da »ljudi iz Dalmacije prvi naseliše ovaj grad i iz temelja sagradiše ovaj hram 1531. godine«, uklonjena je za vrijeme fašizma, kako bi bila vraćena tek u srpnju 2004. godine. Otkrio ju je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Početkom 20. stoljeća u Palati govorilo isključivo hrvatski. Danas ga se više ne čuje! Slično je sa selima Tavena i Mafa

Ipak, svoju najveću bolest tri hrvatska sela dijele sa svojim talijanskim susjedima u okruženju. Riječ je o izumiranju. »Evo primjera Kruča. Tu je do 1951. godine bilo 2.500 stanovnika, danas ih ima samo 700. Otišli su u zapadnu Australiju. Posjetio sam ih 1994. godine. U jednome mjestu ima ih oko dvije tisuće. Tamo su vrlo dobro sačuvali svoj jezik i tradicije«, pripovijeda o. Milanović Trapo.

 


Natpisi u mjestima su dvojezični
 

Svako selo ima nešto »svoje«

Ne može se reći da Hrvatska nakon uspostave suverenosti nije učinila znatno na promicanju veza s moliškim Hrvatima. Svjedoči tome i činjenica da Hrvatska u Mundimitru ima svoj konzulat. Počasni konzul dosada je bio Antonio Sammartino. Mandat mu je istekao, on tvrdi da mu treba biti produljen, dok je na službenoj web-stranici MVPRI-a mjesto s imenom osobe koja obnaša tu dužnost još uvijek prazno. Moliški Hrvati osobito s ponosom ističu da su ih krajem 2009. pohodili predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, a potom i predsjednik Stjepan Mesić. Nadalje, na račun Hrvatske djeca u tri sela imaju prigodu učiti i suvremeni hrvatski jezik. Učiteljica Vesna Ljubić-Sammartino svjedoči da u sva tri mjesta u osnovnoj školi (to u Italiji znači od 1. do 5. razreda) hrvatski uči stotinjak djece. Do prošle godine učio se i moliškohrvatski, koji financira Italija, no ove školske godine očito nešto zapinje i dosada se satovi nisu održavali.

Na pitanje o identitetu moliških Hrvata, o. Milanović Trapo odgovara: »Mi u Hrvatskoj imamo prema njima određeni afektivni osjećaj. Kod njih taj osjećaj nije toliko razvijen jer su dugo živjeli izolirano. Imaju snažan osjećaj za svoje stare običaje, za svoj jezik. Govore o 'našem' jeziku, 'našim' pjesmama, 'našim' običajima, 'našemu gradu'.« Pritom svako selo ima svoju općinu, svoju župu, svoja osobita slavlja, svoje svece, svoje običaje. Pa i govor se ponešto razlikuje.

 

Tri sela u Molisama u kojima se govori moliškohrvatski:
Štifilić ili Filić (San Felice del Molise),
Mundimitar (Montemitro) i Kruč (Aquaviva Collecroce)

I školski vjeronauk i župna kateheza

 

Štifilić ima oko 700 vjernika, zaštitnici župe su sv. Feliks (San Felice) mučenik i sv. Feliks papa, dok je župna crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji Carigradskoj. Po broju stanovnika približno je jednak Kruč. Župna je crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji pod imenom Ester, dok je zaštitnik župe sv. Mihovil. Svaka župa (time i mjesto, jer su svi katolici) ima po četrdesetak djece, koja osim školskog vjeronauka imaju i katehezu u župi. Župnu katehezu drže laici volonteri. Uglavnom je riječ o majkama i djevojkama. U Kruču ih ima jedanaest, u Filiću devet. Tako je svoje dvije župe predstavio o. Cvitković.


Župa Mundimitar, kojom upravlja o. Milanović Trapo, ima do 500 stanovnika, svi su kršćani. »Imamo i 7 pravoslavnih obitelji koje su došle iz Rumunjske. Dolaze rado u našu crkvu. Ima tridesetak djece, uglavnom sva dolaze na vjeronauk u crkvu, pjevaju na misi u dječjemu zboru. Župa je posvećena sv. Luciji. Prema predaji, prvi hrvatski doseljenici donijeli su sa sobom svetičin kip. Župa ima 7 kateheta. Imamo i 'odrasli' zbor s 15-ak članova. Za Uskrs ili Božić uključimo i poneku hrvatsku pjesmu«, pripovijeda o. Milanović. Inače se mise u sva tri sela slave na talijanskome.

Snažna pučka pobožnost i tradicija zajednički su svima trima župama. Posjećenost misa iznosi između 30 i 40 posto, s time da se vjerničke zajednice suočavaju s izostankom mladih nakon osnovnoškolskog vjeronauka. Ipak, tradicija je još uvijek snažna i na neki ih način vraća u crkvu, barem na blagdane. Osim pastoralnog i ekonomskog vijeća, svaka župa ima još jednu neizostavnu strukturu, odbor za proslave. Posao mu obuhvaća suradnju s javnim ustanovama, jer crkveni su blagdani ujedno i javne manifestacije (procesije kroz mjesto) i pučka veselja.
 


U »Jezičnom i književnom kafiću« u Mundimitru može se čuti »na našo« i pročitati hrvatska knjiga. Na slici Manuele Donato, Angelo Masi i Antonella d'Antuono
 
 

Govori li »ljud« ili »čeljade« iz Hrvatske polako i razgovijetno, sa starijim žiteljima triju sela može razgovarati na hrvatskome. Sve dok razgovor ne iziđe izvan svakodnevne komunikacije. Tada sugovornici spontano prelaze na talijanski, jer im na moliškom hrvatskom ponestane prikladnih izraza. Kod mladih se na hrvatskome ne bi daleko stiglo. Uza sve to impresionira interes sugovornika za očuvanje moliškohrvatske tradicije, a i to što su mnogi istodobno aktivni i na društvenom i na crkvenom planu. Komunizam ondje očito nije vladao...

»Jao meni ako sam progovorio koju riječ 'in slavo' (na slavenskome). Učiteljica bi me natjerala da klečim. Možda je upravo to u nama pobudilo prkos da očuvamo svoje«, svjedoči o razdoblju fašizma Italo Mirco, načelnik općine Kruč u vrijeme kad je u mjesto navraćao kardinal Šeper i kad su došle hrvatske redovnice i prvi svećenik. »Crkva je bila dalekovidna kad je poslala franjevce, jer smo ovdje osuđeni na smrt«, kaže Mirco. »Treba nešto učiniti.« Jedino pravo rješenje bilo bi »ujediniti tri općine« kako bi imale snažniji glas u regiji i državi te tako privukle projekte koji bi jamčili radna mjesta, kaže Mirco.

Razmjena urodila »miješanim brakovima«

Natalina Manes Kvesić, nekada učiteljica u predškolskoj nastavi, vjenčala se s Ivanom Kvesićem, osam su godina živjeli u suprugovoj Hercegovini, a potom se s obitelji vratila u svoj kraj. Ove je godine katehistica u Kruču. I ona opaža ključni problem: u prvome razredu osnovne na vjeronauku je samo dvoje djece, po sedmero u drugom i trećem... A sjeća se kako je bilo prije 20 godina...Iz Kruča je i Francesco Trolio, predsjednik Kulturnoga društva »Nostra vita - Naš život«. »Počeli smo prije 10 godina kako bismo oživjeli tradicije koje su preostale«, kaže Trolio. Među publikacijama koje je društvo napravilo ističe se ilustrirani slikovni rječnik za djecu, »Vokabolarij ilustrirani za dicov«. Rječnik je trojezični, »na našu - italiano - hrvatski«. Autor rječnika je Pasqualino Sabella. »Budući da nije bilo literature, a većina djece više ne govori moliškohrvatski, ali ga još uvijek razumiju, palo mi je na pamet da i ja napravom nešto slično.« Inače, Sabella je do kraja prošle godine radio na Jezičnom šalteru (»Sportello linguistico«), čiji rad temeljem zakona o jezičnim manjinama iz 1999. godine financira talijanska vlada. Cilj je raditi na očuvanju jezika, između ostaloga prevoditi i službene dokumente. Sabella je studirao u Zagrebu. Šali se da je upisao jugoslavistiku a diplomirao kroatistiku. »Kulturna suradnja« kod njega je urodila brakom s gradišćanskom Hrvaticom iz Mađarske, žive u Kruču i imaju dvoje djece.

Sudjeluju na maratonu lađa

Iz Štifilića je Paolina Ferrante, predsjednica Hrvatske zajednice u Molisama »Luigi Zara«. Zajednica je dobila ime po njezinom pokojnom suprugu, svojevremeno načelniku općine i istaknutom kulturnom djelatniku. Ferrante je također katehistica, a radi i na Jezičnom šalteru. Između brojnih aktivnosti zajednice ističe se i ovo: »Sudjelujemo već 6 godina na Maratonu lađa u Metkoviću. U utrci sudjeluju mladići iz Štifilića i Kruča. Gotovo smo uvijek među zadnjima, ali dođemo do cilja... uz puno financijskih poteškoća.« Iz Filića je i Corrado Zara, član spomenute zajednice, općinski savjetnik, član ekonomskog vijeća u svojoj župi. Mladić studira pravo u Campobassu. Međutim: »Kad netko diplomira, što će raditi u San Feliceu? Mnogi se ovdje vjenčaju i odlaze.« Svjestan je da bi se kultura i tradicija lakše očuvale kad bi tri zajednice bile jedinstvenije. No žali se na izvjesni kampanilizam: svako mjesto želi sačuvati svoju autonomiju.

Dina Liscia je potpredsjednica odbora za »Žive jaslice« (predsjednik je župnik o. Cvitković). Manifestacija obuhvaća tridesetak prizora u kojima je prikazan način življenja moliških Hrvata, njihovi tradicionalni zanati, jela, nošnje... Posjetitelji idu od prizora do prizora - sve do prizora Kristova rođenja. U manifestaciji sudjeluje oko 150 osoba iz Štifilića, a i neki iz Aquavive (Kruča). Dina je predstavnica onih koji su ostali u selu: udana je, ima dvoje djece, muž radi u gradiću na obali udaljenom 40 kilometara. Paolo Mariano, student političkih znanosti u Iserniji, također je svestrani župni suradnik u Štifiliću. Želja mu je, i na tome radi, da se organiziraju žive jaslice za djecu i s djecom.

 


Moliški Hrvat - svećenik

Hrvatsko selo Mundimitar dalo je biskupiji Termoli-Larino jednoga svećenika, dr. Benita Giorgettu. I on je iz one dobne skupina koja je prve talijanske riječi naučila tek u osnovnoj školi. O širini pogleda svećenika koji djeluje kao župnik na župi Blažene Djevice Marije od anđela u Termoliju govori činjenica da je stekao doktorat na području bioetike te da svoja promišljanja redovito objavljuje u glasilima regije Molise. Kao veliki prijatelj Hrvatske, osobito je u vrijeme Domovinskog rata skupljao i dopremao humanitarnu pomoć. Još je važnije što je svoju biskupiju povezivao s Crkvom u Hrvatskoj. Biskupi Termolija i Larina su pak pridonosili da se istina u Hrvatskoj proširi u Talijanskoj biskupskoj konferenciji, kaže o subratu svećeniku o. Milanović Trapo. Svećenik Giorgetta smatra da je za Hrvatsku važno gajiti odnose s moliškim Hrvatima, između ostaloga i radi svoje kulture: oni govore »konzervirani« jezik kakvim su Hrvati u južnoj Hrvatskoj govorili prije pola tisućljeća.

Hrvatski se uči u školi

S obzirom na broj stanovnika Mundimitar je najmanje selo, no kad je riječ o očuvanju tradicije i jezika, zacijelo nije posljednje. Po opsegu učinjena posla, a i po vezama s Hrvatskom, ističe se zaklada »Agostina Piccoli«, prozvana po ženi koja je učinila presudne stvari za očuvanje moliškohrvatskog jezika u suvremenim uvjetima. Umrla je prije 12 godina. Predsjednik zaklade je nekadašnji pokojničin suprug Antonio Sammartino. Moliškohrvatski rječnik »Na našo«, gramatika moliškohrvatskog jezika, tromjesečnik »Riča živa« - samo su biseri u kruni izdavaštva i drugih aktivnosti zaklade.

Ipak, nije moguće »zažmiriti« na određenu kritiku nekih od sugovornika. Tako Maurizio Giorgetta, načelnik općine Mundimitar u devedesetim godinama, ističe da je, uime očuvanja moliškohrvatskog jezika, mnogo toga učinjeno i prije zaklade. Primjerice, prije no što su - temeljem sporazuma između Hrvatske i Italije iz 1996. godine - tri sela 1997. dobila školsku nastavu moliškohrvatskog jezika, taj je govor u Mundimitru poučavan kao posliješkolska aktivnost, i to isključivo na račun općine.

Nedavno je osnovana i nova udruga »Na našo«, koja se želi baviti kulturom, a osobito u tu aktivnost uključiti mlade. Predsjednik udruge, mladi Andrea Cordisco, ističe da ne žele biti protuteža zakladi, nego ponuditi nov i drugačiji pogled na kulturu. »Nadam se da će svi imati osjećaj da kultura pripada svima«, kaže član udruge Angelo Masi. Inače, Masi je kao mladić pohađao tečajeve jezika i kulture u Hrvatskoj i želio bi da Hrvatska učini sve kako bi ponovo zaživjela ta praksa.

O životu Hrvata u Molisama rječito govore priče još nekoliko sugovornika iz Mundimitra. Samozatajno će Pina Silvestri reći da je suradnica u sportskome društvu »Hrvatski moliški otok« i da predvodi Sportsko salezijansko društvo mladih »Džrdžaka«. U biti je riječ o istoj djeci, samo je drugo društvo vezano uz župu, po načelu »moli i igraj«. Silvestri je također voditeljica dječjega crkvenog zbora i jedna od najvjernijih suradnica u župi. Mariangela Giorgetta, viša općinska savjetnica, kaže da spada među one mlade koji žele ostati u Mundimitru. Zato je i zanima širi društveni angažman. Rješenje za ostanak vidi u boljoj prometnoj infrastrukturi, kako bi se olakšalo putovanje do središta u kojima ima posla. Nadalje, kraj ima potencijala za turistički razvoj. U tom je kontekstu više sugovornika podsjetilo da je nekada postojala brodska linija između Makarske i Termolija. Ponovo otvaranje omogućilo bi gospodarsku suradnju, koja je kao opcija definirana i potpisivanjem odgovarajućeg memoranduma između Hrvatske i regije Molise za vrijeme nedavnoga posjeta predsjednika Mesića. »Kupujmo moliškohrvatsko« - domišljato je netko u toj prigodi skovao sintagmu.

Na moliškohrvatskome pjeva svoje pjesme pjesnik Mario Giorgetta. Bilo je pokušaja pjesništva i prije njega, a on je počeo osamdesetih godina. Objavio je nekoliko zbiraka, primio nekoliko nagrada. Otkako je, ističe, Agostina Piccoli izradila moliškohrvatski rječnik i uvela u pisanje hrvatsku abecedu, pisanje pjesama postalo je »jako prirodno«.

Iduće sugovornice bacaju na moliške Hrvate svjetlo »sa strane«. Ionela Moldovan je s obitelji doselila iz Rumunjske. Kao pravoslavna vjernica najprije nije odlazila na misu u katoličku crkvu. Sve se promijenilo kad su djeca došla u dob za primanje sakramenata. Katehistica Maria Michela Mancini susrela je moliške Hrvate u srednjoj školi u Termoliju. Doživljavali su ih kao skupinu »koje smo se pomalo bojali«. Vjerojatno zato što ih nisu razumjeli i što su bili »svoji«. Ni slutila nije da će se udati upravo za moliškog Hrvata. Jezik danas razumije, ali nije u stanju govoriti. Obje žene kažu da su morale uložiti dosta truda da bi se uklopile u novu sredinu, ali o moliškim Hrvatima govore kao o ljudima koji su otvoreni i vrijedni poštovanja.

»Na našo« je moja sudbina!

Posebno mjesto zaslužuje sportska udruga »Hrvatski moliški otok - Isola croata del Molise«, jer okuplja nogometaše najmlađe dobi iz svih triju hrvatskih sela. Predsjednik je Manuele Donato, a u udruzi je aktivna i Antonella d'Antuono. Samostalno udruga djeluje tek odnedavno. Dosada su se aktivnosti odvijale u sklopu nogometnog kluba u Campobassu. Sugovornici bi željeli razmjenu s hrvatskim klubovima. No da bi ona bila moguća, ističe Donato, važno je da se što prije riješi problem počasnog konzula, jer se inače nemaju kome obratiti za posredovanje.

Na Jezičnom šalteru u Mundimitru radi Maria Alfonsina Cocciolillo. Pripovijeda kako se kao mala djevojčica našla u bolnici u Rimu. Kad ju je medicinska sestra uzela od roditelja, vikala je »Hoćem po doma! Hoćem po doma!« »Taj mi je jezik«, kaže, »tada bio neka vrsta šoka.« Kasnije, za vrijeme Domovinskog rata, slučajno se povezala s jednom humanitarnom organizacijom. To ju je kao prevoditeljicu dovelo u jednu sarajevsku bolnicu. »Eto, čak i kad bih željela iskorijeniti 'na našo', to nije moguće. On je moja sudbina.«

Fonte/Izvor: http://www.glas-koncila.hr Darko Grden

     

Facebook Twitter Google Reader Myspace Invia questo link - Pošalji ovaj link - Send the link

Isprintaj ovu stranicu