TJEDAN HRVATSKIH MANJINA

 

Bacivši zadnji pogled prema svojoj zemlji, vidjeli su ogromne kamene padine Biokova, kamen koji im je uvijek pokazivao put kad bi se svakodnevno vraćali kući. Sad su ga gledali zadnji put, znajući da se te večeri neće vraćati na svoja ognjišta.

TAJ DAN

Doša je i ti dan, / Tribalo je sve skupit, / Dicu umotat, prikrstit kuću, / Lađa je već čekala, / Turnili smo se. / Svemogući, čuvaj moju dicu / Neka se oni spasu / Svevišnji okreni vitar u naše idro / Blažena Divice i Ti si morala poć. / O, Zbogom rodno mi misto, / Boturi, krovi, žuke, pristupče moj, / Vinogradi, trudi moji, / Pismo moja laku noć. / Neće suza da me liči / U prsima bol me grči / Zbogon... Zbogon... / Dušmanine, / Prokleto ti ime dog god živiš, / Zašto me od ovoga grumena diliš. / Val za valom sve to piše, / Zaspala su dica. / Minula je rika iza nas daleko. / Zvizda puno nebo. / U duši mi neki spokoj. / Pridosjećaj bit će dobro. / Neznan dane / Neznan noći, / U molitvi u samoći. / Ti si Divo bila s nama. / Ode tebi falu dajen / Tebe štujen / Tebe molin / Use vike / Amen.

(Anđelka Vlahović) 

 

Ne znamo odakle su došli, niti kad su krenuli na put. No, na talijanske obale stigla je vijest o njihovom dolasku: jednog petka u svibnju. I nije važna ni godina ni mjesto: od tada je petak u svibnju postao naš kamen međaš. Pet stoljeća ga slavimo sa svetom Lucijom – koja je simbol nadnaravne snage, spasiteljica njihove vjere u život i budućnost u toj novoj zemlji. Život je počeo ni iz čega, na goloj zemlji; bez lijepih njiva i lijepih kuća. No znakovi na ovoj novoj zemlji podsjećali su ih na pradomovinu: nema Biokova, ali tu je sjenka kamenih strmina Maielle, a s ovih brežuljaka vidi se i more koje ih povezuje sa zemljom porijekla. Na tim su uzvisinama svojim kamenom sagradili svoje kuće i svoje crkve.

 

MUNDIMITAR

Za te počet su iskal tvrdo / ter su zabral ovi lipi brdo, su te tunal okolo fiške / kano riba okolo liske; su te škrimal s ovimi puti / zvono u srid ke čeljade budi. Puta oš putiča do tebe zahodaju / ke larga oš dubrave bahodaju, e ti stojiš lipo ode zgora / ajerke jesi ndžera mora; gledaš dol nadno ti brbori rikica / dviniš oč, je Majela kano kraljica. Stotine sviči se vidu binoč,  / sve di se bračaš naideš oč. E mi Boga, za one pokonje čmo molit / si do tebe se moremo hualit.

(Mario Giorgetta)

 

Kuće, mjesta, crkve… sve to ih je ukorijenilo u ovu zemlju, koja sada pripada njima. To su oni “Šklavuni”, koji su postali dio povijesti i dio kulture talijanskog poluotoka. Sa oca na sina prenašala se samo riječ o tome kako su došli «iz one bane mora»; a i do danas ne znamo reći ništa preciznije.  U 20. stoljeću konačno smo otkrili da govorimo hrvatskim dijalektom. No, nažalost, izgubili smo mnogo naših starih običaja, nošnji, onu baštinu koju smo donijeli sobom iz stare domovine. Ponovo spoznajemo sebe, tko smo, što su naši korijeni, proživljavamo – da tako kažem – naš moderni “narodni preporod”. Teško je oživljavati prošla vremena a istovremeno se boriti s opasnostima globalizacije. Ali nemjerljivo bogatstvo koje imamo ostaje trajno sačuvano u našim dušama: to je naš jezik, koji – kao najstariji i najtvrđi kamen – ostaje trajati kroz stoljeća!

Antonio Sammartino 

 

Dvorana Hrvatske Matice Iseljenika Publika Antonio Sammartino otvara multimdijalnu izložbu Posjetioci Izložba Izložba