GODINA IV./BROJ 175    ZAGREB, PETAK, 28. KOLOVOZA 1998.

MEĐU MOLIŠKIM HRVATIMA

 

Put me je nedavno odveo u talijansku pokrajinu Molise. Smještena je u srednjoj Italiji između rijeka Trigno i Biferno. Na tom području već stoljećima živi hrvatska zajednica od nekih dvije i pol tisuće duša, i to u tri sela: Kruč (Acquaviva Collecroce), Stifilić (San Felice) i Mundimitar (Montemitro). Sela se nalaze nekoliko desetaka kilometara od jadranske obale i grada Termolia u brjegovitom krajoliku. Veliki dio puta kroz Italiju do pokrajine Molise vozili smo se uz jadransku obalu. Tom prilikom ponovno smo se mogli uvjeriti da more nije nigdje tako lijepo i tako plavo kao što je naše. Njegova je pak boja na talijanskoj strani nekakve žute ili mutne svjetloplave boje. No, zato su mjesta kroz koja smo prolazili osobito zanimljiva. Lijepo su uređena s mnogo zelenila, vinograda i maslinika. Posebno su nas se dojmili brižljivo njegovani maslinici. Prisjetili smo se tom prigodom naših zapuštenih maslina i maslinika koji, sudeći prema talijanskom primjeru, nepotrebno propadaju. Približavajući se pokrajini Molise, krajolik se počeo mijenjati. Postao je brdovit i nekako pust, s ogoljelim brežuljcima. Bilo nam je pomalo žao što zelenilo i obiteljske kuće, skrivene u cvjetnim vrtovima, ostaju iza nas, a mi krećemo prema pomalo tužnom predjelu.

Ta naša strepnja na svu sreću kratko je trajala. Uskoro se pred nama ukazao brežuljkasti kraj i pitoma sela Kruč, Stifilić i Mundimitar te nekoliko talijanskih sela - Castelmauro, Palata i druga. Kada smo ušli u Stifilić, učinilo nam se kao da se nalazimo u Dalmaciji. Strme ulice popločane grubim kamenom, zbijene kuće, cvijeće na balkonima i brižljivo obrađena zemlja na padinama brijega. U sredini sela crkva koja preteže mjestom. Dojam koji smo stekli nije slučajan. On ima svoju povijesnu podlogu. Naime hrvati su na ovo područje došli iz Dalmacije u XV. i XVI. stoljeću, bježeći pred turskim osvajanjima. Tadašnje vlasti naselile su ih u puste gorske predjele Abruzzi, Molise i drugdje. Iz tih vremena postoje i kameni i pisani tragovi. Tako na župnoj crkvi u mjestu Palata i danas stoji tekst "Hoc primum Dalmatiae gentes inoculare ac a fundamentis erexere templum ano MDXXXI" - u prijevodu "Ljudi iz Dalmacije prvi naseliše ovaj grad i iz temelja sagradiše ovaj hram 1531. godine". moliški hrvati živjeli su prilično izolirano od ostalih dijelova Italije, pa su do danas uspjeli sačuvati hrvatski jezik, govor "na našo". Riječ je o čistom ikavskom narječju iz pretežno štokavske grupe, ali ima i čakavskoga utjecaja.

Tim govorom, a uz pomoć našeg književnog jezika, mogli smo se lijepo sporazumjeti s mještanima. Tako su se dvije starije gospođe silno trudile da doznaju otkuda dolazimo i zbog čega se nalazimo baš u njihovu mjestu. Saznavši razloge našega dolaska, izvijestile su nas da su njihovi pretci došli "s one bane mora". Na žalost, i na ovom području asimilacija je s vremenom učinila svoje. Tim starim hrvatskim govorom služe se uglavnom stariji ljudi, nešto mladeži i poneki entuzijast, koji putem različitih vidova kulturnoga života nastoje sačuvati svijest o podrijetlu i govor svojih predaka. Djeca ga do sada nisu mogla učiti u školi, jer taj problem još nije bio riješen na državnoj razini. Sve je ovisilo o dobroj volji nekog ravnatelja škole. No vrijedi svakako naglasiti da se u zadnje vrijeme nešto mijenja, pa su djeca počela učiti standardni hrvatski jezik u sklopu dopunske nastave. Svojim dolaskom željeli smo dalje razviti kulturnu suradnju koja i inače postoji između Hrvatske matice iseljenika i moliških hrvata i pomoći im u njihovim nastojanjima da sačuvaju hrvatski jezik. Zato smo u suradnji sa zagrebačkim kazalištem lutaka prikazali djeci u osnovnoj školi u Stifiliću (u koju su došla i djeca iz susjednog mjesta) lutkarsku igru "Umišljena mišica".

Boravak u toj školi bio je doživljaj kako za te mališane, tako i za nas. Prije predstave, prisutna djeca pjevala su naše poznate dječje pjesme "Dok si sretan", "Pikavi ježić" i druge. Izgovorili su i molitvu na hrvatskom jeziku. Bilo je neobično i dirljivo slušati "Oče naš..." stotinama kilometara od Hrvatske, negdje na brježuljku, u prilično osamljenom kraju, od djece koja nikada nisu bila u Hrvatskoj. Kazališnom predstavom smo im se odužili. Za mnogu djecu to je bila prva prilika da vide takvo što. U blizini, kako nam je rekla njihova učiteljica, nema većega mjesta, a kazalište u Rimu je odveć daleko. Šetajući ulicama Stifilića, Kruča i Mundimitra uživali smo u miru, čistom zraku i zanimljivostima koje se mogu sresti na svakom koraku. Na pošti, ljekarni i sjedištu nogometnoga kluba "Danica" nalaze se i hrvatski natpisi. Vrijedno je spomenuti da je dvoje mladih iz ovoga kraja na zagrebačkom sveučilištu diplomiralo kroatistiku, i oni su dali novi zamah oživljavanju zanimanja za baštinu i jezik moliških hrvata. Osnovano je i novo kulturno društvo "Naš grad". Njegova je zadaća njegovanje tradicije, folklora i drugih vidova narodnoga stvaralaštva. Na ovom mjestu treba svakako spomenuti i njihove stare pjesme koje govore o njihovoj neraskidivoj vezi s hrvatskim korijenima. Crkva također igra značajnu ulogu u čuvanju nacionalnoga identiteta. Još za vrijeme službovanja kardinala Šepera u Rimu, uspostavljena je veza s moliškim hrvatima, tako da su ovamo slani hrvatski svećenici i časne sestre. Naše domaćine ostavili smo duboko dirnuti pažnjom koju su nam ukazali. Shvatili smo također da moramo naučiti još mnogo toga o njima i o njihovoj ustrajnosti koja traje stoljećima.

Marija Hećimović

Facebook Twitter Google Reader Myspace Invia questo link - Pošalji ovaj link - Send the link

Isprintaj ovu stranicu